Page 46 - NASA_KNJIGA_2024
P. 46
NAŠA KNJIGA
kaže da je maksimalna visina za „Galeba“ 8000 metara. Ozbiljno smo se teoretski pripremali,
proveravali ličnu pilotsku i avionsku opremu. Sve je moralo biti potpuno ispravno.
Do tada sam najviše letova napravio na visini između 1000 i 3000 metara. Uzbuđenje je narastalo
iz dana u dan. Vrhunac je bio danas. Prvi put sam poleteo „Galebom“ čiji su dodatni rezervoari
na krajevima krila bili napunjeni. Uočio sam da se zalet pre uzletanja produžio. Morao sam da
držim manji ugao poletanja da bih zadržao uobičajen prirast brzine. Penjali smo se prema zoni
Drniš – Vodice. Do 5000 metara ja sam upravljao avionom, a nastavnik je kontrolisao.
„Pusti sada meni. Ja ću upravljati, a ti prati ponašanje aviona i osmatraj vani da uočiš kako se
orijentacija menja sa visinom.“
Uživam u letu. Dan vedar i vidljivost velika. Već posle 7000 metara uočio sam italijansku čizmu
kao na geografskoj karti. Avion se uzdiže sve manjom brzinom. U jednom trenutku na visini
8500 metara nastavnik prelazi u spuštanje prikuplja brzinu kako bi se popeli na 9400 metara.
Ponovo prelazi u spuštanje. Razmišljam šta je sledeće, hoćemo li se penjati na 10.000 metara.
Ne.
Avion povećava ugao spuštanja i prelazi u poniranje. Najpre sa 40° na 50° pa na 60°, a onda
jurimo skoro vertikalno prema zemlji. Gas je pun. Avion sav breči. Negde na oko 6000 metara
kazaljka stvarne brzine prelazi kazaljku kritične brzine. Pitam se šta radi ovaj moj nastavnik? Šta
mi pokazuje? I tako stižemo do trenutka kada me strah od udara u zemlju naterao da preuzmem
komande upravljanja avionom.
U prostorijama komande eskadrile zatičemo zamenika komandira, kapetana Vladimira
Starčevića, koji je skicirao plan letenja za sutrašnji dan.
Nikola ga upoznaje sa našim vanrednim događajem. Tak tada mi postaje jasno koji je deo leta
moj nastavnik letenja „prespavao“. O tom delu im pričam i ja, uz njihova česta dodatna pitanja o
detaljima. Vojnik – kurir je
doneo kafe i sokove. Pijemo, i svako za sebe, pokušavamo da do kraja shvatimo situaciju u kojoj
smo bili.
„Najvažnije je da ste nam vas dvojica živi i zdravi. Danas više nećete leteti. Sutra takođe, a za
dalje ćemo videti sa pretpostavljenima.“, konstatuje zamenik komandira eskadrile i telefonom
obaveštava komandanta puka u najkraćim crtama o događaju.
Usledile su izjave, analize i ispitivanja da bi se rasvetlili svi aspekti tog leta.
Znam da je poručnik Stegnjaić išao na vojno lekarsku komisiju i da je imao
natprosečne rezultate u barokomori – testu na hipoksiju.
Meni je odobreno ponovno letenje, a njemu je dato vreme za oporavak zbog nedovoljnog
snabdevanja mozga kiseonikom na velikoj visini u kabini bez presurizacije, što je i bio
uzrok njegove nesvestice ili „spavanja“ kako je to on u prvi mah definisao.
U međuvremenu je bio novinar Vjesnika koji je šire pisao o obuci pitomaca, pa i o ovom
događaju.
Nažalost završni deo njegovog teksta „Pitomac Miladinović i on već ponovo lete
zajedno, prelaze redovnu obuku, još jednom dokazujući koliko je značajan pripremni rad
na zemlji. Izvrsnog pitomca Miladinovića su pretpostavljeni već predložili za nagradu“,
koji jeste bio logičan i nameravan sled događaja. To što je komandant puka saopštio novinaru
i što je trebalo da se dogodi nikada se nije dogodilo.
Šta se zaista događalo nakon tog leta.
46