Page 43 - NASA_KNJIGA_2024

NAŠA KNJIGA

vrsnih pedagoga, iskusnih pilota, suvremeni aparati–nesreća je gotovo isključena. I uzrok
je–kad se, tako rijetko, ipak bilo što dogodi –uglavnom čovjek.

Znajući to, kaže komandant centra potpukovnik Janez Turk, punu pažnju posvećujemo obuci na
zemlji. Naša je poruka: učimo na zemlji da bismo sigurnije vježbali u zraku.

Odlučivale su sekude

Tog je dana pitomac Miladinović s nastavnikom Stegnjaićem vježbao specijalni visinski let iznad
8000 metara. Slušao je pažljivo savjete svoga nastavnika znao je da mu mladi, ali već iskusni
pilot (završio Zrakoplovnu akademiju prije pet godina) pomaže na najbolji način. Potpuno
mu je vjerovao. U jednom trenutku zbog veoma neuobičajene (ali, eto ipak se dogodilo)
teškoće s dovodom kisika Stegnjaića je počela hvatati pilotska hipoksija – nesvjestica.
Komande što ih je povremneo izdavao nisu bile kako bi trebalo i avion je naglo gubio visinu.
Miladinović je u tom trenutku shvatio da se s njegovim drugom nastavnikom u drugoj
kabini „Galeba“ događa nešto neobično. Pokušao je uobičajenim manevrom kakav mu je poslije
30 i više sati samostalnog letenja već bio poznat, izvući aparat. Nije mu uspijevalo. I inače kratke
sekunde činile su mu se još kraćima. U najtežim trenucima proanalizirao je sve
ono što su mu nastavnici govorili za vrijeme predavanja u kabinetima.

Shvatio je da je riječ o neuobičajenom manevru, o tzv. Strmoj (spur) spirali, figuri koju pitomci
u ovoj fazi obuke ne vježbaju praktično, ali su s njom do u tančine upoznati na zemlji. Munjevito
je reagirao i na visini od kojih 1500 metara, a možda i manjoj uspio izravnati avion, i spustiti se
na zemlju. Poručniku Stegnjaiću ukazana je odmah pomoć, uskoro zatim prošao je sve preglede.
Ustanovljeno je da je riječ o izuzetno zdravom čovjeku, čak natprosječno otpornim na hipoksiju.

Pitomac Miladinović i on već ponovo lete zajedno prelaze redovnu obuku, još jednom
dokazujući koliko je značajan pripremni rad na zemlji. Izvrsnog pitomca Miladinovića su
pretpostavljeni već predložili za nagradu – spasena su dva života i skupocjeni mlaznjak.
Mladen Balen

Tako je moj nesvakidašnji let, na osnovu moje priče i iznetih zaključaka pretpostavljenih
starešina opisao novinar Vjesnika iz Zagreba. Ne mali uticaj kako će izgledati taj tekst imali su i
tadašnji stavovi kako se ima pisati o ljudima i događajima u Jugoslovenskoj narodnoj armiji
(JNA).

Nakon tridesetpet godina moja sećanja na taj let su izuzetno snažna.

„Da li me čuješ?“ proderah se na interfon dok mi je srce tako tuklo da mi se činilo da potpuno
zaglušuje uzbuđeni glas.
„Čujem te“ kao sa nekim podrugljivim smeškom odgovori mi, iz druge kabine
„Galeba“, nastavnik letenja poručnik Nikola Stegnjaić.

Avion je u blagom i stabilnom uglu penjanja na oko 1500 m u prolazu naviše.

U donjoj tački prevođenja u penjanje bio je znatno niže. Ispod nas je Moseč,
dalmatinska Zagora, a ispred Svilaja nadmorske visine od 600 do 1000 metara.

„Opet me je zajeb’o.“, sine mi misao u glavi nakon podsmešljivog glasa moga nastavnika. „On
bi avion iz poniranja vadio niže. Ja nisam mogao od straha izdržati više i umešao sam mu se u
upravljanje avionom i iz poniranja sa više od 9000 metara preveo u penjanje.“

43