Page 56 - MONOGRAFIJA_11_VG_28_VVA

Monografija 11. klase VG „Maršal Tito“ i 28. klase VVA

da smo tijekom tih putovanja puno razgovarali, diskutirali, prisjećali se đaka, profesora, događaja itd...bilo je prosto
nevjerovatno koliko se imena i đaka sjećao iz tolikih generacija koje su mu prošle kroz njegov kabinet, pa se između
ostalih jako živo sjećao i mene. A evo zbog čega...shvatili ste da je sve ovo bio tek uvod i da priča tek sada počinje...!?
Krajem 4-te godine gimnazije, kako je već poznato, trebali smo napisati maturski rad. Nas nekoliko pametnjakovića
odlučilo je da ukrademo stare maturske radove, prepišemo ih i bez muke završimo posao. Odlučili smo da za tu spačku
iskoristimo prof. Zubca i njegovu dobrotu. Nas 5 - 6 najavili smo se kod njega u kabinet, kao fol na nekakve konsultacije
u vezi maturskog rada. Dok je nas trojica zagovaralo profesora, druga trojica su nasumce uzeli po jedan stari maturski
rad koji je pisao netko iz generacija ispred nas. Bilo koji. Kao da je bila bitna tema. Kada su radove iznijeli "na sigurno"
onda smo zamijenili uloge tj. i mi smo sebi drpili po jedan rad. Ja sam i ne gledajući, za sebe izvukao rad koji je nosio
naslov "Generatori naizmjenične struje". I tu počinje moja lagana drama. Odnio sam taj rad kod jedne žene u grad da
mi ga prekuca tj. prepiše ( sjećate se... dobre, stare pisaće mašine ) ali bio sam i toliko bezobrazan da sam sa starog
rada izrezao čak i crteže u namjeri da ih samo zalijepim na "svoj rad" kako ne bih morao crtati ponovo. Dakle, vrhunac
lijenost i drskosti. Prošlo je možda i desetak dana od predaje rada na kucanje i po mom mišljenju žena je već trebala
biti pri kraju sa prepisivanjem. Ali tada me netko od kolega obavijestio da me u kabinet zove prof. Mitranić. Samo
mene !? Zaista nisam naslućivao zašto me zove, ali nije mi baš bilo ni ugodno ići samom kod profesora u kabinet. Na
kavu me sigurno ne zove. Kada sam ušao u kabinet, vidio sam na stolu svoj gotovo završeni maturski rad, zatim onaj
stari rad što sam ukrao i neku debelu knjižurinu. Ne želim vam opisivati kako sam se osjećao, jer vjerujem da to svi
možete pretpostaviti. Noge mi se odsjekle, pocrvenio sam i propadao u zemlju od nelagodnosi i stida. Ali dobro,
uhvaćen sam u prijevari i bio spreman za kaznu.
Očekivao sam malo žešću grdnju, ali nije se dogodila...profa mi je onim svojim poznatim stilom rekao samo nekoliko
rečenica koje su po prilici ovako zvučale:
"Slušaj rđo jedna, ova knjiga (ona debela knjižurina sa stola) nosi naslov Generatori naizmjenične struje, iz nje ćeš
napisati novi rad, sa novim crtežima i nađem li samo jednu rečenicu da si odnekud prepisao, padaš i maturu i na obrani
rada, to ti obećavam...i možeš sada ići".
I otišao sam, duboko postiđen noseći u rukama oba ona rada i knjigu. Na pitanja kolega iz razreda, koje je živo
interesiralo zašto me profa zvao, odgovorio sam iskreno i ne sluteći da sam time dobrano isprepadao sve učesnike koji
su skupa sa mnom ukrali stare radove. Ali oni su prošli bolje, nisu uhvaćeni u krađi. Ne trebam vam reči da sam i više
nego dobro obradio temu, nacrtao sve što je bilo potrebno i obranio svoj rad. E sad, u čemu je bio problem ?
Od cijelog Mostara i svih žena koje su tada bile daktilografkinje, ja sam baš potrefio i svoj rad odnio na prekucavanje
kod Mitranićeve komšinice !!??
I naravno, profa došao kod svojih komšija na kavu i pitao komšinicu šta to piše, a ona mu rekla kako nekom njegovom
đaku prepisuje maturski rad. Dalje znate. Ili izuzetno veliki baksuzluk, ili važi ona - ima Boga.
Da, ima Boga, ali vrijedi i ona stara, narodna - na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš i obratno. Naime, pošto sam spadao
u grupu đaka koji se baš nisu mogli pohvaliti svojim uspjehom tj. ocjenama, polaganje mature kao i mnogo toga prije,
shvatio sam olako i upravo na maturi "pao" iz fizike. Taj moj neuspjeh nije imao baš nikakve veze sa prof. Mitranićem,
nego je isključivi krivac bio moj nerad. Dok su dobri đaci ponavljali četverogodišnje gradivo iz fizike, ja sam spadao
među one koji su se svaki dan kupali na bazenu i izlazili u grad, a sve po onoj šemi - kako ćemo, lako ćemo. Naravno
da je neuspjeh na polaganju iz fizike bio neminovan. Prošlo je i selektivno letenje i odlazak na raspust, zadnji prije
odlaska u Akademiju. Raspusta je bilo dovoljno da bi se gradivo iz fizike ponovilo i izašlo na polaganje mature početkom
9-og mjeseca te 1975. godine. Jer, bez položene mature nije se moglo ići u Akademiju, a što je najgore, bio bih izbačen
sa daljnjeg školovanja uz obavezu mojih roditelja da plate moje školovanje tijekom gimnazije. Sve to imao sam u glavi
i opet sam si dozvolio da tijekom raspusta knjigu i bilježnice iz fizike doslovce niti ne otvorim !!?? Koja smjelost, koja
neodgovornost ? Sa ove vremenske distance, takav moj odnos prema toj obavezi, zaista mi je nepojmljiv i teško se može
svesti na ono "mladost - ludost", a činjenica jeste da smo tada već bili veliki dečki, imali svoje ljubavi kod kuće (neki i
više od jedne) i tko će pored tako lijepih stvari gubiti vrijeme na fiziku.
I došlo je nas nekoliko iz "D" odjeljenja (nisu bitna imena, znaju oni i sami, bitan je samo Prekorodža Fazlija, on je
dio priče) ponovo u svoje sobe u prvom internatu, tek jedan dan uoči polaganja. Ponijeli smo sa sobom 4 bilježnice iz
fizike, za svaku godinu po jedna, u namjeri da taj dan malo ponovimo fiziku iz sve četiri godine !? Mo´š mislit. Bio lijep
dan pa smo od sve muke ipak malo otišli da se okupamo na bazen, a poslije podne u grad, drugim riječima, ostavili smo
ponavljanje fizike za navečer, jer zaboga, pa polagalo se tek sutra u jutro, ima vremena. I zaista, po povratku iz grada,
spremni za ozbiljan rad, otvorili smo bilježnicu iz prve godine, a prve lekcije odnosile su se na temu - poluga i njene
primjene. Kome je prof. Mirče predavao, sjetit će se da su njegova predavanja stala na pola stranice. Ponovio sam sve
o polugama i zaspao, jer kupanje i odlazak u grad umorili su me.
Sutradan u jutro malo smo se uredili, presvukli i sa bilježnicama pod rukom svi zajedno krenuli prema zgradi gimnazije
na polaganje. Tamo su već bili profesori fizike Mitranić, Đerić, Mirče pa čak i matematičar Tucko. Mene je tek u tom
hodu prema gimnaziji uhvatio strah i strašna nelagoda. Konačno mi je kroz glavu prošlo sve ono što me može snaći
ako maturu ne položim. A shvatio sam kako nemam nikakve šanse, jer sa gradivom se tijekom raspusta nisam vidio ni
u prolazu. U kabinetu su na stolu bili poslagani listići sa pitanjima, jako ih je puno bilo, a ja sam izvukao listić koji mi
se prvi našao pod rukom, nisam niti gledao. Sjeli smo svatko na svoje mjesto, dobili po nekoliko listova čistog papira
kako bismo mogli skicirati odgovore i krenulo je.
Fazlija je bio među prvima koji je odgovarao, a pošto je u to vrijeme nacionalni ključ bio jako aktuelan, Fazlija je,
blago rečeno, morao proći maturu. Spominjem Fazliju iz razloga što je na njegovom listiću bilo pitanje koje sam i ja
dobio na svom listiću, a pošto se oko njega sjatilo svo četvero profesora da mu pomognu, ja sam mudro šutio i zapisivao

56