Page 107 - NASA_KNJIGA_2024
P. 107

NAŠA  KNJIGA

                   Naši doktori sa VLK me pogledaju, odmah uput sa crvenim ,,Hitno…,, i na VMA. Tamo me
                   prime u Hitnoj ali neki udes. Hitna puna a okolo ludaja. Svi negde trče i jure. Ja dva sata ležim
                   na stolu. Još uvek u uniformi, sve skupa sa letačkim znakom na grudima.

                   Pored mene dovezoše neku devojku. Mlada, manje od osamnaest. U besvesnom stanju. Pored nje
                   očajni roditelji. Šta je bilo? Popila neke tablete.
                   Ljudi u belom spašavaju. Jadna majko. Lepa ko anđeo, a opet nesrećna. Ja nisam lep ali nesrećan

                   jesam.
                   Odvezoše je iza nekih vrata a mene poslije tri sata konačno u sobu.

                   Neurologija.

                   Pregled, pidžama i krevet. Infuzija i neki lekovi. Malo mi lakše.

                   Više od deset dana detaljnih ispitivanja. Sve živo. Bockanje u tabane, struje i radio izotopi. Milion
                   pregleda.
                   Ajd kad ću u tu banju? Možda bude neka u mom kraju pa barem malo vidim i svoje.

                   No neće to ići tako lako, drug potporučnik.

                   Jednoga  od  narednih  popodneva  dođe  do  mog  kreveta  Aco  Jovičić,  načelnik  neurologije.
                   Potpukovnik.

                   Fini čova, kasnije čuo sam general i načelnik VMA.

                   Stade pored mog kreveta i poslije kraćeg uvoda reče
                   ,,Vojkane došao sam da mi potpišeš ovaj papir.,,

                   Na moje ,,Šta je to, druže potpukovniče?,, odgovori…

                   ,, Treba da mi potpišeš pristanak na operaciju.,,
                   ,, Kakvu operaciju doktore, zar ovo nije samo išijas?,,

                   ,, Nije Vojkane, nešto je izgleda ozbiljnije…,,

                   ,, Pa šta bi moglo biti?,,

                   ,, Ne znamo još, dok ne uradimo biopsiju.,,

                   ,, Pa šta Vam je to?,,
                   ,, Izvadićemo ti jedan deo pršljena i poslati na analizu…,,

                   ,, Jel’ mora doktore?,,

                   ,, Da ne mora ne bi mene poslali…,,

                   Ajd kad mora, daj da potpišem.
                   A kada on ode ja jedno izvesno vreme nisam bio tu. Bio sam u nekoj čudnoj dimenziji gde
                   preovaldavaju sledeća pitanja ,,Zašto baš meni?,, i ,,Čime li sam ja to zaslužio?,, ,,Jesam li ikada
                   nekoga uvredio ili toliko naljutio?,, i tu se svi setimo i nekoga gore ,,Bože, šta sam ti ja kriv?,,

                   I tu svoje mesto obično nađu i prevaranti sa početka priče.

                   Ja sam srećom u najboljim mogućim rukama na svetu.

                   Kako se život oslikava čudnim nijansama?
                   Pad sa samog vrha do najdubljeg ponora.

                   Došli mi roditelji, žena…



                                                                       107
   102   103   104   105   106   107   108   109   110   111   112