Page 300 - MONOGRAFIJA_11_VG_28_VVA

Monografija 11. klase VG „Maršal Tito“ i 28. klase VVA

VRKIĆ JURE

Rođen sam 20. februara 1956.godine od majke Marije i oca Krste
u Kruševu, Obrovac, SR Hrvatska, Jugoslavija. Osnovnu školu
završio u Orahovici 1971.godine. Iste godine sam bio u VG
,,Maršal Tito” u Mostaru. Ubrzo sam dobio nadimak ,,letva”
vjerovatno zbog visine, a ponekad su mi tepali ,,štafla”. Igrao i
nastavio da igram košarku. Još uvijek svako jutro radim
gimnastiku i jogu i mislim: život je preda mnom.

Dragi prijatelji, božji putevi su nedokučivi...nisam vjernik,
vjerujem u ljude i ljudima i mom prijatelju Draganu Trailoviću.
Još u toku gimnazije suočio sam se sa
poremećenim vidom, što je bio razlog
da nisam moga sa mnogima od vas
letjeti.

Otišao sam u mornaricu nakon
pročitane knjige ,,Kon Tiki” (Izlazeće
sunce), što je bila zamjena za plavo
nebo. Tada sam shvatio da sve što želiš,
iako sve od sebe daješ, ne moraš i da
dobiješ. Poslije mi je to pomoglo kod
neuspješnih zaljubljivanja….ili su bile
već zaljubljene. ili sam bio puno ljepši od njih.
Poslije mature napustio sam VG, što mi je teško palo. Upisao se zajedno sa Šimunovicem 1975.godine u MVA
(Mornaričko Vojnu Akademiju) ,,Maršal Tito” u Splitu. Nakon završetka MVA 1975.godine, bio sam na službi
u 18. brigadi raketnih čamaca i topovnjača na različitim funkcijama sve do 1993.godine.
U čudnim godinama 1990. do 1993. ostao sam na svom položaju (za cijenu nisam pitao) vjeran svojim ljudskim
principima i dosljedan zakletvi koju sam položio bez prisile i zadnjih misli. A cijena je bila:

1. Kolege koji su napustili JNA su mi okrenuli leđa.
2. Prijatelji su vršili pritsak…da obučem drugu uniformu.
3. Porodica, braća i sestre su imali velike probleme.

Tokom 1991.godine u stan su mi upadali, dok sam ja bio u kasarni, naoružani ljudii tražili od supruge da se iseli
jer njima treba stan.
Krajem 1991.godine, nakon nekih političkih dogovora i primirja sa ljudstvom i tehnikom 602. mornaričko
tehničke baze i pomorskog sektora Šibenik premještam se iz Šibenika za Kumbor, SR Crna Gora.
Dolaskom u Crnu Goru suočio sam se ponovo sa čudnim ljudskim ponašanjem. Tražio sam stan za iznajmljivanje
i svaki put su me pitali što sam po nacionalnosti. Kada su čuli ime i prezime i da dolazim iz Hrvatske odbili su
me. Nisu oni imali ništa protiv mene, ali su se bojali da im ekstremisti ne zapale kuću. Na radiju Herceg Novi su
spominjali moje ime i saopštavali da špijuniram za Hrvate.

Početkom 1993.godine, nakon Naredbe Generalstaba da svi oni koji su došli iz drugih republika, a nisu Srbi ili
Crnogorci moraju naputiti JNA. Digao sam sidro i napustio tužna srca svoj položaj. Pogledao sam iza sebe i oko
sebe i pomislio: Koliko ljudska glupost može biti velika. U Hrvatskoj su mi govorili: - Ti si Hrvat. Ja sam im
odgovarao: Ako sam Hrvat onda sam to za sebe, a ne za vas. Dalje sam se izjašnjavo kao Jugosloven u Crnoj
Gori, a rekli su ne može to. Nisam mogao biti ono sto hoću a nisam htio prihvatiti što mi drugi nameću.
Moja vjerna drugarica, koja je stajala i još uvek stoji iza mojih odluka, je rekla - Imamo dvoje djece, moraš misliti
i na nas.

Kada brod tone, komandant ostaje zadnji na brodu. Ljude i tehnička sredstva sam zbrinuo, vojnike nakon
završetka služenja vojnog roka otpustio, bilo još Slovenaca, Hrvata i drugih. Brod je potonuo, ali ja sam nastavio
plivati.

300